Što je Euharistija

Sveta misa ili Euharistija je najuzvišenija žrtva kojom nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njim; Euharistija je spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća u kojoj doţivljavamo uvijek istu stvarnost Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote – u isto vrijeme se spominjemo tih događaja i činimo isto; Euharistija je i zahvalna gozba gdje se suobličujemo s Kristom blagujući njegovo Tijelo i Krv. Sveta Misa jedna je od najuzvišenijih tajni kršćanske vjere. Ona je vrhunac prema kojemu teži sav život kršćana, ali također i središte i izvor duhovne jakosti za članove Crkve. Crkveni dokumenti jasno govore o značenju i slavljenju Euharistije. Crkveni dokument: “Uputa o štovanju euharistijskog otajstva”, izdan u Rimu 1967. donosi slijedeće: “Misa ili večera Gospodnja ujedno je i nerazdvojivo: žrtva po kojoj Žrtva križa biva trajnom; spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina koji je rekao: ‘Ovo činite meni na uspomenu’ (Lk 22,19); sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi savez što ga je Bog jednom zauvijek utanačio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u Kraljevstvu Očevu, naviještajući smrt Gospodnju ‘dok on ne dođe'”. 1. ŽRTVA Žrtva je čin kojim se odričemo nekog zemaljskog dobra i prinosimo ga Bogu u ţelji da time Boga častimo. Još je dublje ono značenje ţrtve koje proizlazi iz činjenice da su ljudi svjesni svojih grijeha, kao uvrede nanesene Bogu, pa mu ţele dati naknadu i zadovoljštinu. Čovjek ţeli u ţrtvi zapravo samoga sebe prikazati Bogu. Žrtva je samo zamjena. Zato sv. Augustin kaţe: “Svrha je žrtve da nas sjedini s Bogom!” Isus Krist preuzeo je na sebe grijehe svih ljudi, u nakani da samog sebe prinese za njih kao žrtvu naknade i zadovoljštine, i to na krvav način – na križu! Izvršivši to djelo, postao je otkupiteljska žrtva, naš Otkupitelj ili Spasitelj. Onu krvnu žrtvu s Kalvarije Isus je unaprijed ostvario na posljednjoj večeri – na nekrvan način, govoreći nad kruhom: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje”, a nad vinom: “Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva”, dodajući nad oboma kao jednim činom: “Ovo činite meni na spomen !” Tako je učinio mogućim da se njegova žrtva s Kalvarije obnavlja i posadašnjuje na nekrvan način, a to je sv. Misa. U misnom slavlju sakramentalno, to jest pod vidljivim znakom, nastavlja se i na nas primjenjuje cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: muka, smrt i uskrsnuće. Ne mogu se, naime, Gospodinova muka i smrt odijeliti od njegova uskrsnuća. Krist, prisutan u Euharistiji, uskrsli je Gospodin, pa stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća. Vrijeme je da istaknemo još jedno otajstvo, ono koje se zbiva u sakramentu krsta, po kojem se mi pritjelovljujemo Kristu udioništvujući u njegovoj smrti i uskrsnuću, tako da postajemo otajstveno JEDNO s njim, on glava a mi tijelo. I budući da smo JEDNO s njim, on je na križu u sebi sve nas prikazao svome Ocu, pa se i u Misi suprikazujemo s njim, ali ne tako da bi naša žrtva bila nešto bez njegove, da bi se dala odijeliti, a da ipak sačuva pravi smisao. To ne! Niti naše sužrtvovanje čini Gospodinovu žrtvu vrednijom. Gospodin je samo htio da i mi surađujemo u svome spasenju. Zato nas je pritjelovio samome sebi, da naše žrtvovanje ne bude prinošenje tuđeg, nego naše vlastito. Stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća. Gospodin je rekao: “Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti na posljednji dan” (Iv 6, 53–54). Značajno je da se na času smrti vjernicima dijeli uz bolesničko pomazanje i sv. Pričest kao poputbina. Kršćani je primaju kao sakrament vječnog života. Što je, naime, suumrlo s Kristom, to i suživi s Kristom. 2. SPOMEN-ČIN Ustanovljujući euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno vrši u njegovoj Crkvi, i ona kao da nema uzvišenijeg zadatka na ovome svijetu nego da ispunja taj zadatak. Gospodin je upravo zapovjedio: “Ovo činite meni na spomen !” U Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i uskrsnuće, tako da nema jednog bez drugog. Po tom otajstvu primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću – te postajemo čisti. Postajemo također dionici njegova života u njegovu uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Božjega po njegovu uzašašću na nebo. Ali u Euharistiji je uključena također i parusija, to jest drugi Kristov dolazak u slavi, na koncu povijesti, kada će otkupljeni ući s njim u život budućega vijeka. Sv. Pavao piše: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26). Po Euharistiji primamo zalog buduće slave i predokus raja. On nas, dakle, “prenosi u prošlost, u otajstva povijesnog Krista u kojem je ukorijenjena i iz kojega crpi svoju realnost i širi svoju božansku životnost. A u isto vrijeme ona naviješta, uprisutnjuje i oplođuje budućnost…” (A. M. Roguet). Euharistija ima, naravno, svoje značenje i u sadašnjosti. Po njoj se već sada sjedinjujemo s Kristom, te braćom i sestrama. Zato latinski izraz Communio izravno znači zajedništvo, dok hrvatska riječ Pričest znači čest (dio!) u cjelini. 3. GOZBA Gotovo uz svaku žrtvu vezana je žrtvena gozba. To susrećemo u mnogim religijama starog svijeta, a i danas. Blagovanjem jednog dijela, npr. žrtvovanog mesa, ljudi se žele sjediniti s boţanstvom. Kad je npr. izraelska obitelj donijela neku životinju za žrtvu, jedan bi dio bio spaljen, a drugi dio bio bi za blagovanje i prinosnicima i svećenicima, osim kod onih žrtava koje su se čitave morale spaliti. Blagovanjem žrtvovanog mesa izražavalo se sjedinjenje, zahvaljivanje i pomirenje s Bogom. Značajno je npr. blagovanje vazmenog janjeta. Bog je izabranom narodu naredio to obredno blagovanje u znak sjećanja na oslobođenje iz egipatskog ropstva. Za prve kršćane nezamisliva je bila euharistijska žrtva bez pričesti. Dobro su shvaćali da se samo na taj način potpuno sjedinjuju s Kristovom žrtvom, odnosno s Kristom samim. Po Kristovoj žrtvenoj gozbi poistovjećujemo se s Gospodinom i svaki pričesnik postaje »drugi Krist«. Gospodin je često blagovao sa svojim učenicima, ali i s grešnicima. Prigodom takvih gozbi na poseban je način okupljao oko sebe. Razgovorom i stvaranjem zajedništva imao je prilike navijestiti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem i prisutnima ponuditi spasenje. Jedna je gozba bila osobito značajna u Isusovu životu, a to je njegova posljednja večera. Tom prigodom Gospodin je povezao darove kruha i vina sa svojom smrću. Kruh postaje njegovo tijelo koje se lomi za sve ljude, a vino postaje njegova krv koja se prolijeva za sve ljude. Tako je njegova posljednja večera značila vrhunac Isusove ljubavi prema učenicima i prema svima nama, a ona se nastavlja i ponazočuje u svakoj svetoj Misi. Stoga P. Parsch s pravom kaže: “Sveta je Misa najveće i najuzvišenije što mi kršćani imamo. To dragocjeno blago položio je Krist u ruke Crkve, da ga čuva do konca svijeta.”