Iz Dnevnika Sv. M. Faustine Kowalski
O Ljubavi vječna, sliku svoju naslikati veliš.
I neshvatljivo vrelo milosrđa izlit na nas želiš,
Tko zrakama Tvojim priđe, tog blagoslivljaš,
A dušu crnu bjelinom snijega zaodijevaš.
O, slatki Isuse, tu postavio si prijestolje milosrđa svoga, da utješiš i pomogneš čovjeka grješnoga.
Iz otvorena Srca, ko iz čista vrela,
Utjeha se duši i srcu raskajanu slijeva.
Da slici toj se časti i slava
Iz čovjekove duše uzdizat nikada ne bi prestala.
Nek’se slava milosrđu Božjem iz srca svakog vine,
Sada i dovijeka, dok zadnja ura ne mine.